Nekoć davno živjeli su Spartanci, ljudi čudesne izdržljivosti, snage i discipline. Njihov duh i nakon mnogo godina živi u nekim ljudima. Taj isti duh potiče te ljude da se izdignu na najvišu razinu ljudske svijesti. Kada ste ratnik, tada je uz dobru strategiju lako pobijediti neprijatelja, ali najveći uspjeh je ipak pobijediti samoga sebe. To mogu samo oni najbolji i najspremniji. Jedan takav čovjek sa spartanskim duhom u sebi je i Ivan Jelavić, nastavnik povijesti i ultramaratonac rodom iz Vrgorca. On je odlučio ispitati samoga sebe po prvi put u utrci na 24 sata.

Kako je u organizaciji only man stuff-a trgovačkog centra Westgate u Zagrebu jedna od tema bila i muška izdržljivost, on je dobio priliku da pokaže svoju spremnost u ovom testu fizičke i psihičke izdržljivosti.

Znači u trgovačkom centru je postavljena staza za 24-satnu utrku, te je skupljena ekipa od 20 ljudi zaduženih da on ima u toku trčanja sve potrebno za ispunjenje zadanog cilja. Na jednom mjestu uz stazu postavljeno je mjesto gdje će Ivan dobivati hranu, piće i sve ostalo što mu bude potrebno za uspješno trčanje.

Ovdje smo zapravo obojica dobili priliku, on da se iskaže kao trkač i ja kao trener. Kako Ivana znam već dosta godina, znao sam njegove prednosti i nedostatke kao trkača, sada je samo trebalo smisliti taktiku.

Subota, 19 sati, start utrke. Krećemo obojica s trčanjem. Kako je staza u trgovačkom centru, suočeni smo s najvećim problemom, a to su ljudi na stazi. Zato Pero, momak iz ekipe, ide ispred nas na biciklu te trubi i govori ljudima da se maknu sa staze. Prvi zadatak je bio omogućiti Ivanu nesmetano trčanje kroz koridor ljudi, što nije bilo nimalo lako, jer se puno ljudi tada kretalo centrom. Tek oko ponoći je naš trkač imao nesmetano trčanje. Oko 2 sata jedan dio ekipe odlazi, te dolazi noćna ekipa. Ja ostajem jer znam da u tijeku noćnog trčanja često dolazi do krize i puno trkača na ovakvim utrkama u tim trenucima odustaje od trčanja.

Krize koje su se javile tijekom noći su pobijeđene, dolazi jutro i oko 10 sati nova izmjena ekipe. I dalje je sve pod kontrolom. U nedjelju nema puno ljudi u centru, tako da je bilo puno lakše za trčanje, tek su zadnja tri sata bila otežana zbog ljudi. Za cijelo vrijeme utrke trudio sam se što više trčati s Ivanom te mu diktirati tempo, također izmjenjivati faze trčanja i hodanja jer poznavajući ga znam da on ima veliko srce, ali manjak discipline i samokontrole. Znam da bi to najvjerojatnije dovelo u pitanje sam završetak utrke. Takvim pametnim pristupom trčanju uspjeli smo i zadnji sat otrčati u jednom solidnom tempu.

Nedjelja, 19 sati, cilj utrke. Ivan Jelavić uspješno završava svoju prvu utrku na 24 sata. Istrčao je 210 kilometara. Koliko je ovo njegov uspjeh, toliko je isto i moj, jer sam jednog trkača koji je veliku većinu svojih utrka završavao s bilo kakvim ozljedama ovoga puta doveo do cilja bez ikakve ozljede. Uz samo trčanje s Ivanom i diktiranje tempa, pazio sam da u svakom trenutku dobije potrebnu hranu i piće. Masirao sam ga kad je bilo potrebno i izmjenjivao tenisice, čarape i majice. Moja taktika je uključivala i povremene odmore od 10 minuta, gdje sam nastojao da se opusti i zatvori oči, te ga pregledavao svako malo tijekom utrke i također mazao kremama dijelove tijela na kojima zna doći do pojave rana.

Ovo je veliki uspjeh za Ivana Jelavića, pobijedio je samoga sebe-u duhu pravog i istinskog Spartanca.